U spomen – JASENKA PREGRAD (1950. – 2022.)

Preminula je naša istaknuta članica Jasenka Pregrad, poznata psihologinja i psihoterapeutkinja, osnivačica Društva geštalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske te jedna od utemeljitelja geštalt terapije u Hrvatskoj.
Premda je svoj glavni životni i profesionalni put ostvarila u, naizgled, drugom području društvenoga života i djelovanja, Jasenka je svojom izuzetnom osobnošću, velikim srcem i britkim umom te humanističkim opredjeljenjima i idejama o kreativnim umjetničkim tehnikama odgoja i razvoja mladih ličnosti ostavila važan pečat u razvoju našeg Centra. O Jasenki i njezinu doprinosu dramskopedagoškoj struci teško mi je pisati “službeno”, pogotovo nekrolog.
Umjesto toga, mnogo dojmljivije bit će riječi njezina vlastita životopisa, napisanog prije petnaestak godina: 
Rođena sam u Splitu 1950. godine. Moj odnos prema društvu, drugima i radu s djecom i mladima bitno je određen bivanjem u izviđačkoj organizaciji. Po završetku gimnazije i muzičke škole odabrala sam studij psihologije sa željom da razumijem kako postajemo to što jesmo.
Do kraja studija početno pitanje usložilo se u mnoga potpitanja uključujući i pitanje što je to kreativnost i može li se podržati njen razvoj. S tim na umu provela sam dvije godine u Americi i naučila načine poticanja kreativnosti. Po povratku izradila sam program razvoja produktivnog mišljenja i susretljivošću tadašnjeg direktora II. gimnazije u Zagrebu provela ga kao slobodnu aktivnost u školi. Program se pokazao uspješnim, učenici i ja bili smo radosni i otvoreni jedni prema drugima.
Ne znajući još uvijek dovoljno da bih mogla zadovoljiti očekivanja i potrebe učenika, njihovih roditelja i nastavnika u rješavanju adolescentnih kriza identiteta i podržavanju njihova razvoja nastavila sam učiti od njih samih i formalno. To me je nakon desetak godina učinilo psihoterapeutom geštaltističkog pristupa s diplomom Instituta za integrativnu psihoterapiju iz Würzburga. Geštalt pristup drži da je čovjek rođenjem opremljen za zdrav rast i razvoj, da se teškoće javljaju zbog zastoja u razvoju, te da je posao terapeuta pomoći u otklanjanju zastoja i podržati osobni razvoj. Dakle ne samo da se oslanja na kreativne snage čovjeka, nego često koristi dramski izraz kao tehniku osvještavanja i izraza vlastite osobnosti. Polazeći od ovih premisa provela sam 18 godina kao školski psiholog u II. gimnaziji (koja je u međuvremenu bila i Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi), pa zatim kao savjetnik za programe i edukator u Društvu za psihološku pomoć, a prije nego što sam postala samostalni psihoterapeut bila sam i ravnateljica LINigre – privatne škole s pravom javnosti. Svih ratnih godina sudjelovala sam i vodila mnoge projekte psihološke pomoći djeci stradaloj u ratu (UNICEF, CRS, IRC, Centar za žene žrtve i mnogi drugi). Ovih godina mira naša ratna iskustva suradnjom UNICEF-a moji kolege i ja prenijeli smo držeći seminare u Albaniji i na Kosovu.
Ostajući u stalnoj suradnji s dramskim zanesenjacima dodavala sam psihološki aspekt programima ranog prepoznavanja dramske darovitosti djece, sudjelovala u osmišljavanju dvaju savjetovanja koja je organizirao HCDO 1996. i 1998. (dramski izraz kao podrška djeci stradalnicima rata i djeci s posebnim potrebama). Objavila sam desetak radova i poglavlja u stručnim knjigama, a urednik sam knjige Stres,
trauma, oporavak (Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, 1996.), suradnik sam HTV-ovog obrazovnog programa i stalni gost u emisiji Što mi se to događa, član sam nekoliko strukovnih udruženja, predavač na poslijediplomskom studiju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim toga, dajem podršku svojoj vlastitoj djeci, sad već zrelim adolescentima, u rastu i razvoju. Jedno od
njih dvoje odlučilo je, između ostalog baveći se dramskim izrazom, posvetiti svoj profesionalni život (plesnim) daskama i tako, ispunjavajući Celestinsko proročanstvo, odgovoriti na pitanje kako postajem ono što jesam.
Svoja shvaćanja uporabe umjetničkih medija u svrhu psihoterapije i psihosocijalne potpore osobnom rastu i razvoju vrhunski je demonstrirala na sjajnim višednevnim kreativnim radionicama „Maskom do sebe“, od kojih je jednu održala i na godišnjem saboru HCDO-a 2004. godine. Dodajmo još tomu da je početkom 2000-ih u jednom mandatu obnašala i dužnost potpredsjednice Centra.
Pored ovih javnih uloga i funkcija, Jasenka je za mene, tijekom svih godina postojanja Centra, prije svega predstavljala intelektualno i duševno uporište, pouzdanu pozadinsku snagu na čije se mišljenje, procjenu i savjet mogu s pouzdanjem osloniti i koja je uvelike zaslužna za utvrđivanje etičkih načela i ciljeva djelovanja Centra te za oblikovanje uzajamnih profesionalnih odnosa, komunikacije i metoda rada unutar
dramskopedagoške struke koju smo razvijali.
Uz ove neizbrisive doprinose koje nam je ostavila, svima će nam nedostajati njezino osobno prisustvo, njezina ljudska toplina i neposrednost, radoznalost duha i otvorenost duše te nadasve osobni integritet i životna mudrost s kojom je susretala druge i radila s njima radujući se svakom ma i najmanjem uspješnom koraku u terapiji, u edukaciji, u provedbi akcija i projekata ili u stjecanju novih spoznaja o drugima i o sebi. 
Draga Jasenka, poznanstvo, prijateljstvo i suradnju s Tobom doživljavam kao veliku čast i povlasticu koja je obogatila kako cjelokupnu djelatnost našega Centra tako i osobne živote svih nas koji smo te poznavali.
Hvala Ti na tome!

Vlado Krušić

Leave a Reply

Your email address will not be published.