Mladen Iveković – veliki podupiratelj našeg Centra

mladen-ivekovicU petak 7.1.2011., nakon kratke i teške bolesti, preminuo je Mladen Iveković, kulturni radnik i aktivist, iskreni prijatelj te veliki podupiratelj našeg Centra.

Mladena će mnogi kazališni umjetnici i kulturni radnici pamtiti kao direktora Centra za kulturnu djelatnost omladine, ustanove koja je od konca 1960-ih poticala i koordinirala niz izvaninstitucionalnih, profesionalnih i amaterskih, kazališnih skupina, izdavala vrhunsku kazališnu literaturu i organizirala kazališne festivale. Pamtit će ga i kao jednog od najuglednijih direktora Zagrebačkog kazališta mladih koji je koncem 1980-ih pridonio stvaralačkom uzletu ovog kazališta.  Premda se nakon 1991. povlači iz javnog kulturnog života, Mladen je u granicama svojih mogućnosti nastavio pomagati neke aktivnosti, među njima i djelatnost našeg Centra. Njegovom inicijativom i ohrabrenjima pokrenuta je izdavačka djelatnost HCDO-a kojom je započelo stvaranje temeljnog fonda dramsko-pedagoške literature na hrvatskom jeziku.

Mladen Iveković otišao je prerano. Toliko toga smo još planirali napraviti i njegova podrška će nam nedostajati. Hvala Ti, Mladene, na suradnji, nesebičnoj pomoći i iskrenom prijateljstvu!

Supruzi Katarini i kćerki Ozani, našoj kolegici, te članovima porodice i rođacima izražena je iskrena sućut.

Posljednji ispraćaj Mladena Ivekovića bio je na Mirogoju u srijedu 12. siječnja u 14,10 sati.

Augusto Boal

boal1.jpgAugusto Boal, politički aktivist, kazališni stvaralac i pisac, tvorac „kazališta potlačenih“, koji je bitno utjecao na dramsku pedagogiju u posljednjih trideset godina, umro je u petak 1. svibnja 2008. u 79. godini.

Za sve nas koji smo susretali Augusta Boala kroz radionice, dramsko-pedagoške skupove i dopisivanje ova tužna vijest došla je poput groma ostavivši nas bez riječi. Kao i mnogi drugi kazalištarci i dramski pedagozi očekivali smo od uvijek živa i neumorna Boalova duha još novih prodora i uvida u prirodu odnosa društva i kazališta. Njegovim odlaskom jedan po svemu paradigmatičan život okončao se. Ali njegove poruke, pouke i značenja, koja je neumorno širio pisanom riječju kao i osobnim iskustvom postale su svojinom mnogih ljudi širom svijeta.

 Neka počiva u miru i radosti što je toliko toga dao tolikom broju ljudi!

 

AUGUSTO BOAL (1931. – 2009.)

Tvorac forum-kazališta, kazališni redatelj, pisac i politički djelatnik, Augusto Boal, rodio se 1931. u Rio de Janeiru. Iako je u Sjedinjenim američkim državama završio studij kemije, štoviše stekao i doktorat, vratio se u Brazil, u Sao Paolo i posvetio se kazalištu postavši tijekom 1950-ih i 1960-ih jednom od najistaknutijih ličnosti brazilskog, kulturno i politički vrlo angažiranog, kazališta. Tijekom 1960-ih godina Boal počinje oblikovati i razvijati svoju ideju kazališta potlačenih, političkog kazališta namijenjenog promjeni društvenih odnosa, kojeg je forum-kazalište tek jedna u nizu korištenih metoda.  1971., u Brazilu,  Boal prvi put objavljuje  svoju knjigu Kazalište potlačenih. Iste godine, nakon vojnog državnog udara, biva uhićen i mučen, kao i mnogi drugi brazilski politički angažirani umjetnici. Međutim, uspijeva izaći iz zatvora i pobjeći iz zemlje. Tehniku forum-kazališta prvi je put primijenio 1973. u Peruu, u okiru programa opismenjavanja stanovništva, prepoznavši da medij kazališta omogućuje nepismenima, neobrazovanima i potlačenima da izraze svoje stavove i uvjerenja. 1974. knjiga Kazalište potlačenih izlazi u Argentini  na španjolskom, a malo iza toga Boal se seli u Francusku gdje djeluje sve do 1986., kad se ponovno vraća u Brazil. Boravak u Europi, brojne radionice u nizu zemalja te prijevodi njegove knjige na francuski i na engleski pridonijeli su širenju pojma i metoda kazališta potlačenih širom svijeta. Boal osniva nekoliko centara i družina kazališta potlačenih, a 1981. upriličuje i prvi festival kazališta potlačenih. Forum-kazalište u tom razdoblju postaje njegovom najutjecajnijom tehnikom.

Drugu, vjerojatno najpopularniju knjigu, Igre za glumce i ne-glumce, objavljuje na engleskom 1992., a drugo njezino izdanje izlazi 2006. (Hrvatski prijevod ovog izdanja naš centar  upravo priprema za tisak !) Treća knjiga, Duga želje na engleskom izlazi 1995., a posvećena je razradi psihoterapeutskih aspekata raznih Boalovih tehnika, od kojih je, za tu svrhu najvažnija tehnika kazališta slika. Posljednja se knjiga zove Legislativno kazalište na engleskom izlazi 1998., a rezultat je njegovih iskustava kao gradskog vijećnika u Riju de Janeiru. U njoj opisuje iskustva s forum-kazalištem u raspravljanju s građanima svakodnevnih gradskih problema i ukazivanju na moguća bolja rješenja.

Danas je forum-kazalište u svijetu prisutno u dva osnovna oblika: kao dramsko-pedagoška i radionička tehnika i kao kazališna predstava. Često puta, u praksi, granice između jednog i drugog nije moguće jasno povući. Osim toga, ideja forum-kazališta, jednom puštena u svijet, počela je živjeti vlastitim životom i prestala ovisiti isključivo o svom tvorcu i njegovim izvornim konceptima. S jedne strane, to je omogućio sam Boal koji svoja “autorska prava” nije zaštitio bilo kakvim zabranama. S druge strane, to je uvjetovano činjenicom da se radi o izrazito praktičnom konceptu, a ne teoriji. Dakle, samom uporabom, bolje reći uporabama, forum-kazalište sebe provjerava i opravdava ili poništava. S treće strane, forum-kazalište se toliko raširilo svijetom da je danas nemoguće imati bilo kakvu jednosmjernu kontrolu nad njim.

Metode kazališta potlačenih, a naročito forum-kazališta, u Hrvatskoj su se počele koristiti u vrijeme Domovinskog rata dolaskom inozemnih dramskih pedagoga koji su za razne humanitarne udruge vodili radionice poglavito namijenjene psihosocijalnoj pomoći i liječenju ratnih trauma. Otada su i brojni hrvatski dramski pedagozi usvojili metode kazališta potlačenih koje dalje poučavaju i prenose drugima.

Augusto Boal boravio je u Hrvatskoj u lipnju prošle godine, na „Pulskom forumu 2008. – Festivalu primjenjenog kazališta“, najvećim prošlogodišnjim okupljanjem forumaša u Europi. Na pulskom forumu Boal se sljedećim riječima obratio sudioncima festivala i pulskim građanima:

            „Često čujemo da Kazalište potlačenih nije kazalište. Ako gledamo etimološki, theatron je grčka riječ koja označava mjesto na koje se dolazi gledati. Mjesto na kojem se umrtvljujemo i ostajemo tamo primati sve što nam stiže sa pozornice. Mi to ne radimo. Mi radimo praxitron. Tron označava mjesto, a praxis radnju. Imaju pravo kada nas optužuju da ne činimo kazalište.

            Ali, u normalnom smislu riječi „kazalište“, mi činimo puno više od ostalih, jer mi idemo u srž kazališta. Srž kazališta je ljudsko biće. Mi pokušavamo pokazati da se svi mi možemo baviti umjetnošću. Svi smo mi umjetnici. Mi želimo razviti sposobnost koju nam je ukralo obrazovanje. Mi bismo trebali odbaciti obrazovanje koje nije popraćeno odgojem. Obrazovanje znači biti vođen, učiti da su dva i dva četiri. Dok odgoj znači pomagati ljudima da razviju svo znanje koje je u njima i da stvore sve izume koje su sposobni. Hvala.“

boal2.jpg