Predhodna « 1 2 3 4 » Slijedeća
2 .Razine objašnjavanja kao objektivne kategorije
Valja imati na umu da se Dorothyne razine posebice odnose na subjekte dramske igre, na likove. One dramskom pedagogu omogućuju da mlade sudionike uvede u subjektivnost ubojice, ili Židova, ili bilo kojeg lika kojim se dramski rad bavi. Razine nam, dakle, omogućuju da “uđemo u ljude” (možda se čak i vidimo u njima?). ali za razumjeti ljude moramo ne samo ući u njih nego također znati i način kako razmišljati o njima. To znači da ih moramo sagledati u njihovoj subjektivnosti, ali i kao objektivnu pojavu odvojenu od nas koji ih nastojimo shvatiti.
Ponašanje pojedinog ljudskog bića nije određeno samo onim što mu je blizu, što neposredno na nj utječe. Zbog toga se ispitivanjem samo njegove subjektivnosti ne može objasniti njegovo ponašanje. Ono što slijedi pokušaj je proširenja Dorothynih razina objašnjavanja s pomoću jednog objektivističkog materijalističkog motrišta. To ne činim da bih objektivno suprotstavio subjektivnom. Baš suprotno, objektivno prodire i biva sadržano u subjektivnom. Ovaj opći proces jasno se može vidjeti u načinu kako hrana (ono “objektivno”) koju jedemo ulazi u pojedinca (ono “subjektivno”) koji ju jede: uzimanje objektivnog proizvoda prirode stvara i obnavlja subjekta. Subjekt, pojedinac, neodvojiv je od prirode, društva itd., i ne postoji drukčije nego kroz tu povezanost. Ono što vrijedi za hranu vrijedi i za sve ostalo.
1. Umjesto spuštanja niz razine objašnjavanja, ja ću se u svom nastojanju da ih proširim uspinjati od one temeljne, od koje ću započeti raščlamb akcije pojedinca, pa onda nastaviti prema gore. Prisjetimo se da Dorothyn ŽIVOTNI STAV podrazumijeva temeljno životno uvjerenje s kojim netko živi. On/ona živi u svojim vlastitim uvjerenjima. U stvarnosti, međutim, mi živimo u svijetu koji je objektivno zadan. Zato uz ŽIVOTNI STAV ja dodajem “svijet”, ili PRIRODU.Prije bilo čega drugog pojedinac je i dio univerzalne istine da je ljudsko biće. To znači da kao bića pripadamo vrsti, te smo po tome prirodna bića. Kao prirodna bića dio smo prirode (ali i odvojeni od nje) i ponašamo se (tj. poduzimamo AKCIJE) u skladu s prirodnim, objektivnim zakonima. Ti prirodni zakoni neovisni su od pojedinaca i njihova znanja o njima kao prirodnim zakonima, kao što su neovisni i od ljudskih bića kao vrste. Drugim riječima, mi smo podložni prirodnom zakonu.Zato akciju koju pojedinac poduzima možemo razumjeti u punom smislu tek onda kad shvatimo da AKCIJA proizlazi iz prirodnim procesa koji djeluju preko i kroz (ljudsko) prirodno biće. Moramo se baviti prirodom ljudske PRIRODE. Sve u svemu, mogli bismo to prikazati ovako:ŽIVOTNI STAV > PRIRODA (UNIVERZALNO) – Zašto je život takav kakav jest? Što znači biti čovjek?
2. Sada moramo raščlaniti iznutra pojam ljudske prirode. Jer on nije čvrst ili nepromjenljiv. Ljudska je priroda istovremeno relativna i apsolutna. Ona je povijesno uvjetovana, što će reći da smo vrsta koja se razvija. To je ono relativno u nama. No ljudska se priroda pokorava apsolutnim zakonima prirode . Primjerice, svaka prirodna stvar podliježe mijeni, kao što postoji, mora i umrijeti itd. Na razini PRIRODE mi se uglavnom bavimo apsolutnim, objektivnim zakonima.Ono relativno, povijesno uvjetovano, raščlanjujemo u razini MODELA. AKCIJA je povijesno uvjetovana. Martin Luther pribio je svoje teze na vrata u Wurtembergu u jednom određenom razdoblju povijesti. Pribijanje teza na crkvena vrata danas bi imalo sasvim drugo značenje. Lutherova AKCIJA (ili bilo čija) ima naročito značenje koje je istovremeno i proizvod povijesti i nešto što proizvodi buduću povijest. Dorothy se na svojoj razini MODELA bavi modelima koji sudjeluju u oblikovanju nečije biografije. Mi pak tu ideju proširujermo na čitavu POVIJEST svih ljudskih bića i koja je sadržana u konkretnoj AKCIJI. Primjerice, bili mi toga svjesni ili ne, kad netko napiše manifest, sam taj čin pisanja sadrži ne samo MODEL u smislu “Tko te je naučio tako pisati?” nego također i čitavu povijest pisanja. Ukratko, pojedinačna povijest ne može se u cjelosti razumjeti bez razumijevanja POVIJESTI uopće.MODEL > POVIJEST – Kako je ponašanje povijesno motivirano?
3. Povijest, međutim, nije ravnomjerno, postupno, korak-po-korak odvijanje ljudskog razvoja. Povijest (pretpovijest zasad izostavljam) jest borba klasa. Klase povijesno nastaju kroz borbu vrste s PRIRODOM. Martin Luther mogao je napisati svoje teze jer je bio pripadnik klase koja je znala pisati. Njegova AKCIJA nije samo povijesno nego i društveno uvjetovana. Tako je njegova AKCIJA pojedinca zapravo društvena AKCIJA učinjena u interesu jedne ili više klasa protiv druge ili drugih klasa. Zato se tu ne radi samo o osobnom, pojedinačnom već o društvenom ulogu. U pitanju su klasni interesi. Njegova AKCIJA (neovisno o njegovoj svijesti ili namjerama) tako odaje dređenu klasnu svezu.ULOG > DRUŠTVENA (KLASNA) SVEZA – Čiji se interesi brane?
4. Njegove misli i namjere, tj. njegova MOTIVACIJA, društveno je i povijesno uvjetovana i izražava relativan razvoj ljudske prirode. Kao svijest, motivacija će, u slučaju Luthera, po svoj prilici biti svjesna. (Motivacija ne mora uvijek biti svjesna.) Ali svijest, motivacija, nužno se javlja u posebnom obliku. Raščlanjujući pak AKCIJU mi nismo ograničeni samo raščlambom unutar parametara njegova načina mišljenja. Uporabom drugih razina možemo posegnuti “iza” njegova načina razmišljanja i otkriti objektivan sadržaj (njegove) subjektivne svijesti. On može htjeti postići jedno. Ali ono što zapravo čini (akcija) dovodi do toga da bude ostvareno nešto drugo.Vidimo da ovdje MOTIVACIJA u suštini sadrži kretanje prema naprijed, tj. da je usmjerena prema budućnosti, prema ostvarenju onoga što je implicitno u ljudskoj prirodi. Suprotna motivacija usmjerava ljudsku prirodu natrag (u prošlu) povijest (kao M. Thatcher). Sukob ovoga dvoga jest motor povijesti izražen kroz subjekte. U sukobu volja (motiva) pojedinaca, ma kako god taj sukob bio neznatan, sadržan je čitav društveno-povijesni razvoj ljudskih bića.MOTIVACIJA > INDIVIDUALNA SVIJEST – Što netko misli da čini? (Koji smisao za za njega/nju ima to što čini? – Slobodniji prijevod prevoditelja)
Budući da je misao ili svijest pojedinca društveno uvjetovana, ona zapravo i nije samo svijest jednog pojedinca, već izraz društvenog bića i odnosa određene klase iz koje pojedinac potječe. Kako je individualna svijest društveno i povijesno uvjetovana oblik svijesti ne može prijeći određenu granicu objektivno zadanu poviješću. (Postoji ipak određeni stupanj trpeljivosti glede povijesne granice. To naročito vrijedi za mislioce-novatore u bilo kojem razdoblju. Ali Luther, usprkos svim svojim revolucionarnim zamislima, nije mogao preskočiti tijek povijesti da bi postao marksist!) Zato ne možemo MOTIVACIJU uzimati samu za sebe, shvaćenu tek kao svijest samog lika. Moramo na kušnju staviti i oblik kroz koji se ispoljava kako bismo ustvrdili njezin sadržaj. (I to je ono što nas upućuje k analizi ostalih razina.)