ZBOGOM, MIRČA!
MIRJANU ROGINU, našu dragu Mirču, široka će publika pamtiti po nezaboravnim filmskim likovima što ih je ostvarila u kino i tv-filmovima poput Tri muškarca Melite Žganjer, Blagajnica hoće ići na more i Ne dao bog većeg zla te kao voditeljicu tv-showa Kruške i jabuke i vlastite emisije Mirčin lonac.
Prijateljima i kolegama iz filmskih, kazališnih te glumačkih krugova, osim njezina izuzetnog glumačkog talenta, beskrajno će nedostajati njezina srdačnost, prisnost i nenadmašna duhovitost.
A dramski i kazališni pedagozi, Mirčini bivši i sadašnji kolege iz Učilišta ZeKaeMa, gdje je od 1993. bila stalno zaposlena kao dramska pedagoginja, niz su godina, uslijed njezinih dugotrajnih zdravstvenih problema, bili uskraćeni za drugu veliku njezinu strast – dramsku i glumačku pedagogiju, koju pamte njezini protagonisti, Mirčina „djeca“, poput glumaca Mirne Medaković i Luke Petrušića, tv-voditeljice Ive Šulentić, dramske pedagoginje Irene Kolar, radijske novinarke i dramske pedagoginje Katarine Kolege i mnogih drugih, koji danas svojim sjećanjima mogu posvjedočiti o njezinu izuzetnom majstorstvu i pedagoškom znalaštvu kojim je otvarala pretince i mogućnosti glumačkog stvaralaštva brojnih mladih ljudi i djece s kojima je radila u Dramskom studiju ZeKaeMa, u Maloj sceni ili u nekom od kazališnih ili filmskih projekata u kojima je skrbila o djeci-glumcima.
Sve nas, Mirjanine kazališne prijatelje, suradnike, kolege i učenike međusobno povezuje mjesto gdje su se rađala prijateljstva i suradništva i gdje se, iznad svega, širila zaraza kazalištem – Dramski studio ZeKaeMa, kamo Mirča dolazi 1975., kao četrnaestgodišnjakinja te do 1979. sudjeluje u dramskim aktivnostima pod vodstvom Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk, svojim, možemo reći, prvim učiteljicama dramskopedagoške meštrije. U Dramskom studiju nastavlja djelovati, ali sada kao naučnica koja „peče“ zanat, tijekom 1980-ih, da bi 1993., na moj poziv, započela tamo raditi kao stalno zaposlena dramska pedagoginja. Nema, dakle, slučajnosti u njezinu izboru dvostrukog, no usko isprepletenog životopisa kao pedagoginje i glumice. Neminovnosti, pak, izvan njezinih moći bitno su skratile taj dosljedan, no nedovršen životni i profesionalni put.
Što se pak tiče Hrvatskog centra za dramski odgoj, i tu je Mirča ostavila, doslovno, svoj potpis: među trinaest osnivača koji su, okupljeni u uredu Učilišta ZeKaeMa u Preradovićevoj 16 u veljači 1996. svojim potpisima osnovali Centar bila je i Mirjana Rogina te stoga pripada njegovoj povijesti.
Zbogom, Mirča! Pamtit ćemo tvoj osmjeh, duhovit komentar i vic na svoj i na tuđi račun, prije nego tvoju mukotrpnu borbu s bolešću koja nam te je prerano otela. I počivaj, konačno, u miru.
Vlado Krušić
Draga moja druga mama i prijateljice,
ljudi govore da si zauvijek otišla, a znam da nisi. Bila si i jesi uvijek tu. Za nas. Tvoju prisutnost osjećam na svakom koraku – dok se prepričavaju tvoje nezaboravne dosjetke na satovima i na kavama, dok koračam hodnicima ZKM-a ili dok doma gledam televiziju.
Za sve nas sretnike kojima si vodila dramsku, uvijek si nalazila vremena. Nije ti bilo teško poslušati naše probleme, ponekad smiješne jade, katkada ozbiljne brige. Imala si nevjerojatan osjećaj za one koji pate, znala si kad je kome teško, liječila si nam rane, pružala si nam utjehu, davala mudre savjete i ono što nam je ponekad bilo najpotrebnije – duge zagrljaje i prave tople riječi. Dramska pedagogija za tebe nije bio posao – bio je to tvoj poziv. Živjela si ga iz dana u dan punim srcem, razmišljala si o svakome od nas, brinula si se o nama baš kao prava mama.
Na satovima si zajedno s nama istraživala naše neosvještene domete, zahtijevala si da dajemo svoj maksimum, a ti si ga čarobnim štapićem nevjerojatno predano iz nas izvlačila – makar to trajalo satima. Najviše si se posvećivala našem studioznom radu na sebi. Zahvaljujući tome uspijevala si ono o čemu su mnogi sanjali. Zajedno s tobom otkrivali smo neslućene glumačke mogućnosti, ali i dijelove sebe za koje nismo ni slutili da postoje. Mnoge si uspješno pripremila za glumački poziv, podupirala si nas, ali i vodila u našim odlukama i odabirima. Zarazila si nas kazalištem, ali i naučila živjeti. S tobom smo rasli i od tebe smo mnogo toga naučili. Najvažnije od svega bilo ti je da svatko od nas bude i ostane dobar čovjek. Pritom je svaki sat odjekivao našim zvonkim smijehom, bio je natopljen radosnim bojama zahvaljujući tvojemu nepresušnom i jedinstvenom humoru.
Kada sam ti postala asistentica pokazala si mi svijet našeg dramskog studija s druge strane, stalno si mi govorila o obvezama i dužnostima dramskoga pedagoga – a one su prije svega briga o svakom djetetu. Upoznala sam tada i tvoju drugu stranu – tvoju pravičnost, savjesnost, upornost i posvećenost. Otkrila si mi mnoge tajne kazališnog i dramskopedagoškog rada, ali uz to, važno ti je bilo da se uvijek povodim za pravim životnim vrijednostima do kojih si silno držala. To su ljubav prema drugome i međusobno uvažavanje. Kad su te zasjala svjetla reflektora i kad si postala poznatija široj javnosti, često si mi znala govoriti: “Molim te, upozori me kad vidiš da sam se promijenila.” Draga moja Mirjana, nisi se nikada promijenila.
Dok si snimala filmove i televizijske emisije, dramske si satove vodila s jednakim žarom, djeci si se posvećivala strastveno kao i prije, sve si ih slušala, pokušavala si im uljepšati djetinjstvo, brinući se pritom o tome da jednoga dana postanu odgovorni i zreli odrasli ljudi.
A kada te je život nevjerojatnom silinom počeo udarati sa svih strana, umjesto da si pokleknula, ti si se zadivljujuće borila. Koliko god ti je bilo teško, tvoja snaga i snažna vjera bile su vrijedne divljenja.
Razgovori s tobom o umjetnosti i duhovnosti uvijek su me nadahnjivali. Bila si mi prijeko potreban oslonac u mojim prvim nesigurnim koracima u svijet dramske pedagogije – ohrabrivala si me, bodrila i kudila, ispravljala mi pogreške, hvalila napretke. U tim našim raspravama, ponekad i razmiricama, naučila sam najvažnije lekcije o poslu i životu. Mnogo toga smo zajedno dijelile – dobro i zlo, suze i smijeh, radost i tugu, a otkako se znamo dijelimo čvrstu i nesalomljivu ljubav i povjerenje.
“Zašto se mi svi ne bismo voljeli”, često si znala govoriti. Ljubav si širila gdje god si išla, s kim god si se družila. Ona sve nas spaja, sve kojima si postala dijelom njihova života, sve koji su se s tobom bar na trenutak družili – s Tobom – izuzetnom ženom nevjerojatne energije, zarazne duhovitosti, duboke empatije, isijavajuće topline, istančane duhovnosti – s Tobom jednom i jedinstvenom – našom mamom.
Kada pomislim kako mi već sad nedostaju tvoj smijeh, tvoji komentari, tvoja podrška, osjetim kako me preplavljuje tvoja prisutnost. Znam da si ti tu i da sada, u dugo priželjkivanom miru, motriš na nas i čuvaš nas. Odmori se – zaslužila si.
Katarina Kolega