Kao dio kulturnih te društvenih i odgojno-obrazovnih djelatnosti, poglavito onih koje okupljaju ili su namijenjene mladima, HCDO sa zabrinutošću prati porast prijetnji i nasrtaja, fizičkih i medijskih, na umjetničko stvaralaštvo i slobode te na temeljne vrijednosti demokratskog društva u Hrvatskoj koje svojim umjetničko-pedagoškim radom nastojimo prenijeti mladim naraštajima.
Pridružujući se prosvjednim akcijama pokrenutima u okviru Inicijative „Ujedinjeni protiv fašizma“ prenosimo govor koji je za prosvjed napisala književnica Olja Savičević Ivančević i koji je u ime kulturnih radnika i umjetnika antifašista pred prepunim Jelačićevim trgom u Zagrebu pročitao glumac i filmski autor Damir Markovina.
Predsjedništvo HCDO
Prijateljice i prijatelji,
Danas smo ovdje zato što želimo bolju Hrvatsku, zato što se ne želimo sramiti svoje zemlje, zato što ne želimo da potone u barbarstvo i fašizam.
Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno.
A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi.
Danas, trideset godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske: ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao.
Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji;
Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, negoli državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora – a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči.
Mi smo živa kultura ove zemlje, baština dvadeset i prvog stoljeća. I nitko nam nema pravo reći da mi nismo Hrvatska.
Pretke nitko od nas nije birao, ali biramo ono što jesmo.
Unuci nisu ni krivi ni zaslužni za djela svojih predaka, ali smo itekako odgovorni za svoje postupke danas.
Zato hvala svim mamama i tatama koji su naučili svoju djecu da ne dijele i ne mrze ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Dali ste svojoj djeci najljepši poklon – ljubav za svijet.
Ta djeca neće s crnim kapuljačama nad očima sijati teror, zastrašivati i mlatiti svoje vršnjake samo zato što su iz Novog Sada ili iz Splita.
Pozdrav svim građanima ove zemlje koji su ni krivi ni dužni na svojim sudbinama osjetili što znači biti pripadnik nacionalne manjine; hrvatskim građanima srpske nacionalnosti kojima bi
neki najradije zabranili disati. Ova zemlja se ponosi i Preradovićem i Teslom i brojnim drugim hrvatskim Srbima, sportašima, umjetnicima i znanstvenicima.
Vi ste naši prijatelji, susjedi, kolege i rodbina i ne damo na vas! I vi ste Hrvatska!
Građane Hrvatske uvjeravaju da su im potplaćeni umjetnici i još siromašniji migranti uzeli posao
ili onaj jedan posto iz ukupnog budžeta koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu.
Nas nisu osiromašili ni umjetnici ni migranti nego loše politike i prebogati kriminalci. Naše bi društvo njih trebalo pozvati na odgovornost. Oni su pravi krivci za stanje zbog kojeg danas marširamo. Mi samo želimo umjesto permanentnog rata i poraća živjeti mir i slobodu: a mir i sloboda ne smiju biti povlastica za odabrane.
Za kraj, parafrazirat ću onaj poznati citat Martina Niemollera, koji konstantno i uporno upozorava na pogubnost šutnje: kada su došli po glumce, mi nismo šutjeli, kada su došli po pisce i novinare, mi nismo šutjeli, kada su došli po folklor iz Srbije, mi nismo šutjeli, kada su došli po antifašiste mi nismo šutjeli, kada su došli na Interliber, ne po knjige, nego po Splićane i Zadrane, mi nismo šutjeli, kada su došli po Nepalce, mi nismo šutjeli, kada su došli po feministkinje, mi nismo šutjeli – i kada dođu po šutitelje, bit ćemo jedini koji neće šutjeti.
Nećemo ušutjeti dok god postoji neravnopravnost i nepravda koja se u našoj zemlji radi u naše ime.
Nećemo šutjeti dok god postoji ijedno mjesto s kojega možemo govoriti i pisati, a u slučaju da to mjesto nestane, mi ćemo ga izmisliti. Ne trebaju nam za to velike pozornice i sjajni mačevi, samo britko pero, čisto srce i ničeg se ne boj!