U svibnju 2002. godine zauvijek nas je napustila jedna od naših osnivačica, Đurđa Dević-Šegina, glumica i prva “prava” hrvatska dramska pedagoginja.
Povijesničari tek trebaju procijeniti njezin doprinos hrvatskom kazalištu te posebno dramskoj pedagogiji. Tome će i HCDO posvetiti dužnu pažnju, jer smo itekako svjesni da gradimo na temeljima koje je među prvima postavljala Đurđa Dević-Šegina.
Na ovim stranicama o Đurđi Dević-Šegina pišu Vlado Krušić, predsjednik HCDO, i Antonija Bogner-Šaban, teatrologinja.
Vlado Krušić
DRAGOCJENA POPUTBINA
Kad sam prije četrnaest godina počeo raditi u Zagrebačkom kazalištu mladih Đurđa Dević-Šegina već je pripadala povijesti hrvatskog glumišta, bila je njegov pojam, njegova legenda.
Susrećući se sve češće s njom i upoznavajući je sve više pitao sam se kako to da je ova tako vitalna osoba, tako djetinje radoznala i stvaralački zaigrana, spremna da se oduševi svakim događajem u glumištu, posebice dječjem – s kojim očito nije u niti jednom času prestala suživjeti – kako to da se povukla, istupila iz profesionalnog kazališnog stroja daleko prije nego li joj je bilo vrijeme i, bilo mi je sve očitije, protiv vlastita bića.
Kad sam joj 1995. ponudio da opet radi s djecom u Dramskom studiju ZKM-a, prihvatila se tog posla s oduševljenjem nezaposlene mlade učiteljice koja jedva čeka da dođe među djecu i započne raditi s njima. Tijekom dvije sezone pratio sam neponovljivu umješnost kazališnog pedagoškog rada tete Đurđe prožetu njezinom neiscrpnom energijom, srdačnošću i ljubavlju prema životu, s kojim je uvijek bila na “ti”, baš kao što bi začas svima nama “tikala”, i tu je ljubav zarazno prenosila mladim ljudima s kojima je radila i koje je odgajala. Tom je ljubavlju, tijekom godina svog pedagoškog rada, osim vlastita rođena sina stekla i stotine svoje “djece” koje danas ima po cijelom svijetu.
U veljači 1996., na poziv nas dramskih pedagoga daleko mlađih od nje, oduševljeno se odazvala pozivu da sudjeluje u osnivanju Hrvatskog centra za dramski odgoj. Usprkos njezinim godinama osjećali smo je poletnom i mladom poput nas, čak i mlađom i uvjerenijom u uspjeh pothavata koji smo tada započinjali. Sljedeće godine, dva dana nakon završenog oglednog sata svoje dječje grupe u Dramskom studiju, teta Đurđa je slomila kuk i našla se u krevetu iz kojeg nije prestajala nastojati izaći – i uspjevala u tome – sve dok su je fizičke i umne sposobnosti služile. Ta njezina strast za životom, za ljudskim kontaktom i komunikacijom, taj nepristanak na ležanje i pasivnost, to je ono što ću pamtiti o Đurđi iz ovog zadnjeg razdoblja njezina života primajući to kao poruku koju ću poput uzora ponijeti kroz ostatak vlastita života.
Hvala Vam, Đurđa, na toj poputbini, kao i na svemu onom što ste kao osoba velika srca, beskrajne stvaralačke energije i izuzetnih pedagoških značajki učinili za Vaš PIK, za naš ZKM i za dramsku pedagogiju u Hrvatskoj, na čijem početku s pravom, i neizbrisivo, stoji Vaše ime.
Antonija Bogner-Šaban
VJEČNI OPTIMIZAM ĐURĐE DEVIĆ
Ako bi itko u hrvatskom kazalištu trebao ponijeti časni naslov njegova odana poštovatelja i predana promicatelja, s punim bi ga pravom zavrijedila Đurđica Dević. Takvo životno i stvaralačko određenje nalažu joj obiteljski korjeni, a ona ih, ljepotom i širinom svoga značaja, zadivljujuće razvija. Odrastajući okružena razmišljanjima da je glumac najveća vrijednost predstave, ona zarana spoznaje sve kazališne tajne i njihove zakonitosti. Takav odnos prema kazalištu usadio joj je otac Juraj Dević, glumac u Splitu i Zagrebu, autor više solo-prizora, skečeva i komedija, pa napokon i umjetnički ravnatelj tvornice Edison Bell Penkala koji je omogućio snimanje prvih gramofonskih ploča hrvatskih umjetnika. Prateći oca u različitim zaduženjima, Đuka, kako ju je od milja zvao, gotovo svakodnevno u Hrvatskom narodnom kazalištu promatra iz prikrajka postupno stvaranje različitih predstava, upija i uči iz prakse više naraštaja, na usluzi je veličinama: Badaliću, Dubajiću, Dujšinu, Strozziju, Boženi Kraljevoj, Ervini Dragman, a oni se odužuju omogućujući joj nastupe na reprizama ponekih predstava, i u nekim posebno za nju izmišljenim scenama. Bez straha i treme, kao šestogodišnjakinja, nastupa u Freudenreichovim Graničarima, a ubrzo zatim je Meho u Ogrizovićevoj Hasanaginici.
Poslije Glumačke škole Mirjane Janačekove jedna je od najzaposlenijih glumica u središnjem hrvatskom kazalištu. Strozzi, Gavella i Fotez zapazili su njezinu iznimnu nadarenost, istaknutu u skali od mladenačke poletnosti do psihološke proživljenosti, kao i njezinu nepresušnu sposobnost spajanja književne tradicije i estetičkih kazališnih zasada. Premda većinu vremena provodi u kazalištu i oko njega, pronalazi dovoljno vremena za različite dobrotvorne predstave, s Freudenreichovim dobrovoljcima nastupa na Katarinskom trgu, osniva sa svojim vršnjacima privatnu scenu na Kaptolu, a navečer nastupa u omiljenom kabareu Dverce, kao sudionica skečeva, oponašateljica pjevačica i plesačica, dijeleći to vrijeme sa sličnomišljenicima koji fenomen scenskog čvrsto povezuju s aktualnošću.
Poslije raznovrsnim žanrovima označenoga umjetničkog početka, koji je temeljito ocrtao njezine sklonosti i vrijednosti, Đurđa Dević je zbog ideološke nepoćudnosti 1945. premještena u Osijek. Njezin nesalomljivi i žilavi značaj nije pokleknuo ni u ovoj, za nju nepoznatoj sredini. Prvi put počinje se baviti kazališnom pedagogijom, izrađujući za “svoju djecu” kostime i scenografiju, a kada je trebalo skupljala je i hranu. Istodobno intenzivno glumi i režira na službenoj pozornici. Zatim slijedi premještaj u novoosnovanu Hrvatsku dramu u Rijeci. Premda marno djeluje u brojnim predstavama, okružena svojim zagrebačkim prijateljima kazalištarcima, također dekretom prebačenih u ovu sredinu (Fotez, Strozzi, Paqpandopulo, Božena Czund), pronalazi dovoljno vremena za produbljavanje svoga rada na polju kazališne pedagogije. Kao i u Osijeku, u Rijeci stvara dobrovoljnu sekciju, gdje okuplja djecu različitih uzrasta i s njima u slobodno vrijeme uvježbava Nazorovu Crvenkapicu i jednu od svojih najuspješnijih dramatizacija i režija – Lovrakov Vlak u snijegu.
Zahvaljujući ustrajnom nagovaranju Božene Begović uspjeva se konačno vratiti u Zagreb, gdje postaje umjetnička voditeljica Pionirskog kazališta. Svom svojom energijom, ali i nepresušnom ljepotom srca, s nekoliko entuzijasta, stvara repertoar koji ostaje povijesno prepoznatljiv po izboru djela i načinu scenske izvedbe. Ona je redatelj većine predstava od 1948. do 1953., a i sama piše igrokaze. Đurđa Dević u svom pedagoškom radu i režijama spaja plemenitost improvizacije s 
profesionalizmom, izabirući sadržaje i teme bliske djeci iz njihove svakodnevice, ili pak iz svijeta bajki, i na temelju takvih zajednički stvorenih priča dorađuje predstavu. U njezinim režijama glavno mjesto pripada djeci koja su se svojim sklonostima glumi i psihološkim odlikama izdvojila od vršnjaka i u tom odgojno-umjetničkom procesu dovinula do scenskog iskaza. Odričući se svoje osobne i obiteljske ugode u korist svojih učenika, ona ih na svoj trošak vodi na Festival djeteta u Šibenik 1958., gdje za režiju predstave Timpetil Manfreda Michaela, u obradi Milana Čečuka, osvaja prvu nagradu. Umjetnička i pedagoška dominacija Đurđe Dević traje u PIK-u do sredine pedesetih kada se postupno ansambl kazališta počinje profesionalizirati, a djeca kao izvođači nisu više u središtu pozornosti, već njihove uloge preuzimaju odrasli.
Neko vrijeme članica je Kazališta Komedija, ali srce joj ostaje vezano uz dječje stvaralaštvo u redateljskom i odgojnom smislu. U mirovini i već u dubokim životnim godinama, njoj nikada nije teško kada je riječ o kazalištu. Pretvorivši posao u ljubav, unijela je u njega sve svoje znanje i iskustvo, brojne mogućnosti scenskoga istraživanja, dragocjene za tu vrstu umjetnosti. Tako je ona oplemenila svijet u kojem se otvaraju nepregledni prostori dotad zapretene dječje imaginacije. I svoj stan u Preradovićevoj ulici, nasuprot negdašnjem PIK-u, otvorila je svim dobrohotnim mladim glumcima, njezinim pulenima, a još više prijateljima, za razgovore, savjete i zajedničke ushite njihovim postignućima. I kada se izmučena ozbiljnim zdravstvenim stanjem nalazi u Traumatološkoj bolnici, ne pita se za vlastitu sudbinu, već pita što radi moj Šegina, a moj Zoran, štiklecima zabavlja medicinske sestre i tješi posjetitelje. Taj vječni optimizam koji je prožimao Đurđu Dević, i nije ju napuštao u najcrnjim danima, podloga je njezinoj karakternoj i intelektualnoj snazi kakva se rijetko sreće i tako samopredajno zrači.
Đurđa Dević bila je velika umjetnica i pedagoginja, ali nadasve čovjek otvorena i stvaralački poštena srca. Đurđa Dević bila je jedna od rijetkih dama hrvatskog kazališta koja je nepomućeno vjerovala novim naraštajima, svesrdno im darujući nepresušnu riznicu svoje unutarnje ljepote, čovječnosti i snova o svrhovitosti igre na sceni.
Sada kada ostaju uspomene trebamo se dubokim poštovanjem zahvaliti na onom što nam je poklonila ta, pojavom krhka, a neizmjerno snažna i nesalomljiva žena i umjetnica, i biti sretni da je hrvatsko kazalište oplemenila svim onim kreativnim i pedagoškim plodovima kakve tek rijetki mogu darovati.