Dorothy Heathcote: Znakovi (a učinci?)

Predhodna « 1 2 3 4 5 6 » Slijedeća

(Preveo: Vlado Krušić)

doroty.jpgStvarni život kao i kazalište, koje je prikaz životnih okolnosti, oboje koriste kao svoj medij priopćavanja istu mrežu znakovlja: to je ljudsko biće koje, samo ili s ostalima, u konkretnom prostoru i pripadnom mu vremenu upućuje i prima znakove, odašiljući i istovremeno očitavajući značenja u svakom trenutku svoje aktivnosti. Mi ne možemo a da ne stvaramo znakove sve dok postoji drugo ljudsko biće koje te znakove očitava. Naša aktivnost postaje znak kad god postoji nazočna osoba koja tu aktivnost očitava i tumači.

Odgojna drama i odgojno kazalište smještaju se na pola puta između stvarnog života i kazališta. Htjela bih istražiti međusobni odnos ovih četiriju kategorija događanja.

Kad sam započela poučavati u školi bila sam zatečena jer prethodno nisam bila stekla “pravo” učiteljsko obrazovanje za nastup u razredu. Kako bijah obrazovana za profesionalno bavljenje kazalištem odlučila sam iskoristiti ono što sam najbolje poznavala, a to je: kako učiniti zanimljivom i uzbudljivom prigodu obilježenu svjesnim označavanjem svojih namjera. Budući da sam, kako rekoh, bila “krivo odgojena”, pojma nisam imala koliko je složena komunikacija u učionici gdje povlaštena osoba kao glavno sredstvo priopćavanja koristi u prvom redu usta, a katkad , radi ostvarivanja cjelovitosti, i školsku ploču kao dodatno pomagalo. Došavši iz kazališta, pak, počeh razmišljati da bi bilo važno uskladiti riječ i gestu. Ali i odnos prema namještaju ili prema knjizi. Ali i odnos prema bilo čemu što u tom trenutku sudjeluje u cjelovitoj slici koju učenici očitavaju. Također sam znala da ne treba postavljati pitanja na koja već znamo odgovor. Kazalište ne funkcionira na taj način. Tamo mi označujemo sa smislom, kako bismo izazvali reakciju koja će biti potaknuta upravo tim našim označavanjem u trenutku kad osobe oko nas prepoznaju ZNAK. Mi dakako poruke osluškujemo čitavim našim tijelom. Osim toga, kad netko dolazi iz kazališta, uporabu ZNAKA neće smatrati “krivim odgojem”. Još uvijek susrećem kolege koji mi na određeni način, tj. svojim znakovima, daju do znanja da ima nečeg nedoličnog u takvu ponašanju u razredu. Na sreću, raduje me da je sve više učitelja koji prkose takvim prigovorima i sve smislenije koriste ZNAK u nastavi. Učenici zavređuju da im ponudimo najbolje moguće sustave komunikacije. Pitam se, da li bismo imali manje “sporo učećih” đaka kad bismo koristili selektivniji i potpuniji sustav označavanja za takve razrede. Ne! Za osobe! Jer osobe očitavaju znakove, svaka od njih pojedinačno, i zato će kod očitavati lakše ako je bogat, potpun, I VISOKO SELEKTIVAN, s obzirom na svrhu kojoj služi. Eto zanimljive varijacije o označavanju u životu i kazalištu koju odgojna drama i odgojno kazalište mogu istraživati.

U kazalištu svi glumci označavaju za gledatelje. U životu mi označavamo za druge kako bismo dobili odgovor. Kad poučavamo, znakove činimo naročito čitljivima kako bi ih djeca mogla s lakoćom razumjeti. Namjerno označavamo tako da primalac bude aktivno uključen u događanje. Ako, dakle, kao učitelji uputimo samo neke znakove za koje dajemo na znanje da su dio događanja, ali od djece istovremeno zahtjevamo da ostale znakove, također nazočne, ne uzimaju u obzir, tada ćemo ih svakako zbuniti glede onoga što treba ignorirati. Najrazvijenija sposobnost s kojom djeca dolaze u školu jest da odmah nalaze smisao, za svoje vlastite potrebe, u znakovima koje očitavaju u neposrednu okolišu. Zbog toga se ne moramo ispričavati za “predstavljanje”, kako se rad nastavnika u ulozi često shvaća. Shvatljivo je zašto ljudi to kritiziraju: jer kao izražajno sredstvo služi sama osoba.

Na sreću, rad u ulozi uzima sve više maha, pa je možda vrijeme da razmotrimo svu složenost tog pristupa, koji je ipak samo jedan od mnogih. Ali svi ti mnogi pristupi MORAJU KORISTITI ZNAK kako bi ostvarili komunikaciju. Odsad pa nadalje, oprostite mi ako vam se učini da ponavljam ono što vam se čini očitim.

Predhodna « 1 2 3 4 5 6 » Slijedeća

Comments are closed