IDEA

European Drama Encounters

Valentina Kamber: DRAMSKI ODGOJ U NASTAVI

(Ovaj niz od četiri članka izvorno je objavljen u "Školskim novinama"
u šk. godini 2000-2001)

I.

Dramski odgoj ne služi, kako se to obično smatra, samo razvijanju dramske darovitosti i upoznavanju s dramsko-scenskim izrazom. On pomaže djetetu u razvijanju osjećajnosti i osjetilnosti, govornih i drugih izražajnih sposobnosti i komunikacijskih vještina, mašte, kreativnosti, otkrivanju i razvijanju sklonosti, sposobnosti, formiranju stavova, stjecanju i razvijanju društvene svijesti i njezinih sastavnica: (samo)kritičnosti, odgovornosti, snošljivosti, razvijanju humanih moralnih uvjerenja i razumijevanju međuljudskih odnosa te stjecanju sigurnosti i samopouzdanja Svrha je dramskog odgoja, dakle, odgajanje za život, pripremanje djeteta za susret s realnošću.

Dramski odgoj nije isto što i dramska umjetnost, prema tome nije aktivnost usmjerena na stvaranje kazališne predstave . Osnova drame kao umjetnosti jest dramski izraz temeljen na dramatskom doživljaju svijeta. Dok se u dramskoj umjetnosti dramatski doživljaj svijeta pretvara u umjetnost, u dramskom odgoju (ili dječjoj drami ili kreativnoj dramatici, kako se dramski odgoj još naziva) on se pretvara u organiziranu igru.

Svrha odgojno-obrazovnog procesa u općeobrazovnim školama jest intelektualni, estetski, emocionalni, duhovni, moralni i socijalni razvoj ličnosti učenika.
Uspoređujući svrhe dramskog odgoja i nastave u općeobrazovnim školama očito je da je dramski odgoj moguće i poželjno upotrijebiti barem kao metodu rada u nastavi, kad već prema sadašnjim programima nije predmet, izborni ili obavezni, kao što je to slučaj u mnogim europskim razvijenim (i manje razvijenim) zemljama.
Osim toga dramski je odgoj sposoban pomoći uspostavljanju korelacija između nastavnih predmeta i s izvanpredmetnim područjima važnima za razvoj ličnosti te tako pripomoći razvijanju analitičkog, sintetičkog, komparatističkog pa time i kritičkog mišljenja.

Dramska igra

Dramska igra, koja je osnovni način provođenja dramskog odgoja, pruža mogućnost slobodnog izražavanja i oslobađanje stvaralačkih potencijala. U atmosferi sigurnosti, opuštenosti i prividne neobaveznosti, koju pruža organizirana igra, moguće je osloboditi spontanost i omogućiti djetetu da na njemu najprihvatljiviji način usvaja nove spoznaje jer se ono što je naučeno u igri lakše i duže pamti te otvara prostor dječjem stvaralaštvu.
U dramskim igrama igrači se prenose u određene situacije, likove, pojave, stvari pomoću riječi, pokreta, kretanja i zvukova, čime se ostvaruju ne samo obrazovni zadaci, već i funkcionalni i odgojni zadaci koji se, nažalost, u mnogim predmetima ili izostavljaju ili samo usputno ostvaruju.

Osnovna pravila rada i uloga voditelja

Da bi dramski odgoj bio učinkovit, nužno je djecu osloboditi straha od greške, uvjeriti ih da svak ima pravo na grešku jer je greška način učenja. To je moguće postići jedino ako osjete da nisu kontrolirana i procjenjivana. Ocjenjivanje, dakle, nije u skladu s osnovnim načelima dramskog odgoja. Također je važno osvijestiti da su svi u igri ravnopravni i jednako važni i da ni jedna situacija bez nekoga od njih ne bi bila jednaka, da je svaki pojedinac čini neponovljivom i jedinstvenom. Nakon što djeca prihvate ova dva jednostavna pravila, prihvatit će i da u dramskim igrama ne postoji “neću”, “ne znam” i “ne mogu” pa čak ako im se neki zadatak čini teškim.
Prije početka rada potrebno je jasno reći pravila igre i njezin cilj i svrhu, moraju biti razjašnjene nejasnoće kako se igra ne bi morala prekidati.
Sva ova pravila vrijede i za voditelja. Ukoliko igrači osjete da voditelj sebi daje ulogu suca ili povlaštene osobe, ukoliko osjete nelagodu, strah, sram ili ustručavanje voditelja, neće biti u mogućnosti osloboditi se za stvarno sudjelovanje. Voditelj smije u igri sudjelovati kao igrač ili kao neutralni promatrač što znači da ni u kojem slučaju ne smije nepotrebno prekidati igru i upozoravati igrače na greške, komentirati ili objašnjavati učinjeno, odigrano. Prekidajući igru voditelj je čini “kao-igrom”, a dramski odgoj postaje vrsta manipulacije. Naravno, nakon igre slijedi analiza učinjenog, no i tada voditelj ne smije zauzeti sveznajući stav, nego treba prepustiti grupi analizu sudjelujući samo onoliko koliko je potrebno da diskusija ne krene krivim tijekom. Ako ipak istupa kao znanstveni autoritet, mora paziti da ne naruši povjerenje stvoreno između njega i djece. Greške koje se uoče, trebalo bi iskoristiti da se istakne ono što jest, a ne ono što nije.
Ukoliko igrači, a među njima i voditelj, ne prihvate ova pravila, bit će poništena bit igre i onda, naravno, i njeni rezultati.

Nekoliko (ne)rješivih problema

Jedan od naizgled nerješivih problema vezanih uz dramski odgoj u nastavi je nedostatak vremena za izvođenje dramskih igara uza sav često preopsežan program neproporcionalan broju sati kojima se raspolaže. Taj problem prestaje biti problem ako dramski odgoj prihvatimo kao jednu od metoda. Dramska igra nije sama sebi svrhom i u koncepciji u kojoj ona nije sadržaj rada, nego metoda ,njome ćemo obogatiti nastavu i učiniti je dinamičnijom, raznovrsnijom i zanimljivijom. Ne treba se plašiti “izgubiti” sat ili dio sata u igri jer pri tome nećemo izostaviti obrazovne zadatke, a bit ćemo u prilici istovremeno se intenzivnije baviti ostvarivanjem funkcionalnih i odgojnih zadataka. Uz to, jasno je kakve je rezultate moguće ostvariti u visokomotiviranoj skupini kakva je redovito skupina u kojoj je igra metoda rada.

Drugo što plaši one koji se još nisu imali prilike susresti s dramskim odgojem je “vesela gužva” kakva vlada u igri. Istina je da je u nekim igrama potrebno biti fizički aktivan, ustati s mjesta, narušiti “raspored sjedenja”, raditi u grupama istovremeno govoreći i krećući se, no i u takvoj prividnoj nedisciplini postoje pravila i unutrašnji red koji igrači poštuju ako im se daruje povjerenje. Učitelj ne mora biti “redar”, “policajac”. Ulogu čuvara reda i poštivanja pravila igara preuzimaju učenici – oni kojima je stalo do učenja igrom, a to su uglavnom svi. Pojedince koji isprva pokušavaju narušiti dogovorena nepisana pravila , socijalizira grupa. Češće pritisak grupe i nije potreban jer upravo djeca koja se ne mogu afirmirati u nekim klasičnim oblicima rada, u dramskim igrama dobivaju priliku ravnopravno sudjelovati u radu pa njihovo ponašanje, ako i nije inače takvo, postaje prihvatljivo.

Treći je problem zaista samo djelomično rješiv. Kako naučiti dramsku metodu? Dramski se odgoj najlakše uči metodom vlastite kože na radionicama i seminarima. Na žalost, takve su radionice malobrojne i stoga većini nedostupne. Upravo da bi se navedeni problem umanjio i počeo rješavati, u ovoj će seriji članaka o dramskom odgoju biti opisane igre i vježbe koje bi mogle biti osnova na kojoj će svaki učitelj, odnosno voditelj odgojno-obrazovne skupine, svojom kreativnošću oblikovati svoje vlastite igre koje mu mogu poslužiti u radu s djecom i mladima.

II.

Hrvatski jezik

“Tko ima..., neka...”
“Tko ima..., neka...” je igra oslobađanja pogodna za prve satove na kojima se primjenjuje dramski odgoj.
U igrama oslobađanja učenici će prihvatiti osnovna pravila rada dramskom metodom i osloboditi se straha od greške koji je jedan od uzroka zatvorenosti i sputanosti. Ove će igre poslužiti za poticanje aktivnosti, stvaranje samopouzdanja, uspostavljanje povjerenja između učitelja i učenika te motivaciju učenika za rad, pa i onih koji se inače nerado upuštaju u komunikaciju.
Voditelj prije početka igre upućuje igrače da im je zadatak slušati upute i slijediti ih. Ako postoji sumnja da neki učenici neće sudjelovati na prikladan način, može se prije igranja povesti razgovor o djeci poznatim igrama. Ima li igra smisla ako netko ne poštuje pravila? Postoje igre i aktivnosti i kojima se sami zabavljamo, na primjer rješavanje križaljki. Hoće li rješavanje križaljke biti zanimljivo ako sami sebe varamo pa upisujemo kriva slova?
Da bi pokazao da ima povjerenja u igrače i da im da slobodnu mogućnost izbora hoće li sudjelovati na valjan način, voditelj vodi igru zatvorenih očiju ili okrenut leđima dajući upute o tome što trebaju raditi: “Tko ima traperice, neka ustane. Tko ima tenisice, neka skoči. Oni koji imaju crvenu boju na odjeći, neka pljesnu. Tko ima sat na ruci, neka napravi tri koraka. Tko ima kratku kosu, neka se okrene prema prozoru. Tko voli more, neka proizvede zvuk kakav može proizvoditi voda. Tko voli ljeto, neka se glasa kao cvrčak...” Voditelj može tražiti kretanje, pokret ili proizvođenje zvukova. Igra završava tako da se svima omogući vraćanje na mjesto, na primjer: “Svi koji vole sladoled, neka se vrate na svoje mjesto. Svi koji poznaju nekoga tko voli sladoled, neka se isto vrate.”
Osim za oslobađanje, ova igra može služiti i kao motivacija za obradu ili ponavljanje npr. izricanja subjekta. Može biti uvod u interpretaciju teksta, pri čemu će zadaci biti tematski vezani uz tekst . Nerijetko u ovakvim igrama nastaju neočekivane, maštovite zvučne slike i motivirajuća atmosfera za dalji rad. Usporedba, onomatopeja, kontrast ili bilo koje izražajno sredstvo mogu biti sadržaj rada na satu koji će započeti ovom igrom.. Kreativan učitelj naći će još mnoštvo mogućnosti koje nudi ova igra.

A i B

Za oslobađanje i stvaranje samopouzdanja djelotvoran je rad u parovima u kojemu svi parovi djeluju istovremeno, bez nadzora i nužnosti nastupanja pred većim brojem ljudi. Ne treba se plašiti nediscipline ni gubljenja kontrole u primjeni ovakvog načina rada jer djeca ne zloupotrebljavaju slobodu, naprotiv, povjerenje koje im učitelj ukaže cijene i poštuju. Česta je pojava da upravo ona djeca koja su inače pasivna ili nedisciplinirana u frontalnom radu, u radu u parovima vrlo aktivno sudjeluju jer imaju prilike doći do izražaja ili zato što ih na aktivnost privoli partner. Žamor ne znači uvijek nedisciplinu, nego može značiti aktivnost u izvršavanju zadatka.
Prije početka igranja učitelj daje potpune upute kako ne bi prekidao tijek igre kad ona započne. Prvo traži da se svaki par dogovori tko će biti osoba A, a tko osoba B. Kad je dogovor obavljen, učitelj nastavlja s uputama. Osoba A ispričat će osobi B jedan isječak iz svog života. Osoba B pažljivo će slušati, a zatim tu istu priču što vjernije ponoviti u prvom licu pokušavajući reproducirati ne samo riječi, nego i način izražavanja, osjećaje, geste i mimiku svog suigrača. Ukoliko se netko ne bude sjećao svih detalja priče, bolje je da improvizira, nego da traži pomoć od osobe A jer bi se zapitkivanjem o zaboravljenim detaljima narušila uvjerljivost iskaza.
Nakon toga osoba A postaje osoba B i obrnuto, odnosno slijedi zamjena zadataka.
Prije nego što igra počne, treba dati mogućnost postavljanja pitanja kako bi se razjasnile eventualne nejasnoće.
U sljedećoj etapi rada svaki igrač priča tuđu priču kao da se njemu samom dogodila trećoj osobi ili frontalno pred cijelim razredom.
Nastupanje pred većom skupinom nekima nije jednostavan zadatak, no nakon što su priču ispričali već dvjema osobama, zadatak će s lakoćom obaviti svi.
Ovom igrom stimulira se govorna sloboda, bogati se rječnik, ovladava mogućnostima jezika, vježba se jasnoća, preciznost i logičnost govora, stječe se osjećaj kontrole, ali i slobodne upotrebe jezika i kombiniranja jezičnih jedinica. Osim toga vježba se pažnja, koncentracija, pamćenje, sposobnost slušanja, percepcija, zamišljanje i doživljavanje, djeca imaju priliku obogatiti svoj emocionalni svijet, razvijati senzibilitet za tuđe probleme, tolerantnost, sposobnost kritičkog mišljenja, utvrditi iskustva i uvježbavati ponašanje.
Na osnovi ove igre mogu se razvijati mnoge varijante. Osnovni zadatak može biti dopunjen zahtjevom da igrač B obogati priču izmišljenim detaljima, da izmisli drugačiji završetak, da upotrijebi što više epiteta, usporedbi, hiperbola..., da u priču uvrsti što više komparativa i superlativa pridjeva, da priču prepriča u drugom vremenu ili upotrebljavajući zadani glagolski oblik itd.
Uz izmjenu teme vježba može poslužiti kao metoda u obradi vijesti, izvještaja, reportaže, subjektivnog i objektivnog pripovijedanja i opisivanja, kao dio sata interpretacije teksta i, naravno, kao poticaj za pismeno izražavanje.

Voćna salata – poslastica u razredu

Voćna salata je igra koju svi vole, od prvašića do osmaša pa i srednjoškolaca. U krug se postave stolci tako da svaki igrač osim jednoga ima svoje mjesto. Igrači koji sjede imenuju se nazivima nekoliko vrsta voća (od tri do pet vrsta, ovisno o veličini grupe) tako da svakog voća bude otprilike jednak broj. Igrač koji je bez mjesta govoreći neku od zadanih vrsta zapravo im time daje zadatak da zamijene mjesta ili izvikujući “voćna salata” daje zapovijed da se “salata” izmiješa, odnosno da mjesta zamijene svi. Dok se igrači premještaju, on će pokušati zauzeti neki od stolaca. Igrač koji je ostao bez mjesta nastavlja voditi igru.
Umjesto voća, igrači mogu biti vrste riječi, imenice u različitim padežima, glagoli različitih oblika, vrste pridjeva itd. Ako su na primjer igrači opisni, gradivni i posvojni pridjevi, igrač–voditelj će zadavati primjere pridjeva. Kad, primjerice, kaže “staklen”, mjesta će zamijeniti svi igrači koji su nazvani gradivnim pridjevima. Budući da su razredi uglavnom preveliki da bi svi učenici istovremeno sudjelovali u igri, najbolje je podijeliti razred u dvije grupe. Grupa koja ne igra kontrolirat će poštivanje pravila igre i ukoliko netko iz igraće grupe pogriješi, nadomjestit će ga netko iz kontrolne grupe. Nakon nekog vremena, kontrolna grupa mora dobiti priliku biti igraća.
Pravilo da svaki član odgojno-obrazovne skupine dobije priliku igrati, vrijedi za sve dramske igre jer se u protivnom djeca osjećaju iznevjerenom i narušava se povjerenje između grupe i voditelja.
Ova igra može se igrati u svim fazama sata i u svim tipovima satova.
Voćna salata je stvarno poslastica u radu s djecom ne samo zato što je djeca vole, ma kako je nazvali, nego zato što su u toj igri svi aktivni i što se pomoću nje mogu ostvariti brojni i raznoliki zadaci. Ona je način da učenje zaista bude radost.

 

III.

Neobični predmeti

Za ovu je igru potrebno pripremiti desetak predmeta koji nemaju prepoznatljivu svrhu, koji naizgled ničem ne služe i nemaju ime. Takve predmete nije tako teško pronaći kako to na prvi pogled izgleda. To mogu biti dijelovi predmeta, npr. alata, apstraktne skulpture od drveta, gline, kamenje neobičnog oblika ili danas zaboravljene stvari koje djeca vjerojatno nisu imala prilike imati u rukama poput dijelova tkalačkog stana, kuhinjskih pomagala i slično. Tavani, podrumi, kutije s alatom pouzdana su nalazišta ovakvih predmeta.
Voditelj na početku daje uputu da igrači posjedaju u krug u grupama od 4 –7 članova. Zatim po jednom članu svake grupe daje jedan predmet s uputom da ga ne pogleda i da predmet sakrije i od pogleda ostalih igrača. Vježbu izvode sve grupe istovremeno. Zadatak je opipati predmet i na osnovi opipa pokušati ga što vjernije opisati ostalim članovima grupe. Predmet će proći kroz ruke svih članova grupe i svak će iznijeti svoj taktilni doživljaj. Važno je upozoriti igrače da se njihovi opisi možda neće podudarati i da pokušaju govoriti ono što zaista misle i osjećaju. Kad svi članovi grupe iznesu svoj doživljaj predmeta, predmet mogu pogledati i porazgovarati o tome kakav su izgled predmeta očekivali i što ih je iznenadilo u opisima drugih. Djeca nakon igre trebaju shvatiti da nitko nije pogriješio jer svak ima pravo na vlastiti taktilni doživljaj. Ono što je za nekog “ugodno glatko” , za drugog će biti “previše izbrušeno”.
Nakon ovog zadatka može uslijediti zadatak da svaki igrač pokuša dati predmetu odgovarajuće onomatopejsko ime. Treba uputiti djecu da ime koje nadjenu predmetu ne treba imati značenje. Može se zadati da se ovaj zadatak izvrši i prije no što se predmet doživi vidom. Imena poput “maluma”, “takate”, “šažučipič” stvorit će veselu i poticajnu atmosferu.
U ovim vježbama, osim što se zatvorenija djeca imaju priliku izražavati u manjoj grupi što je za njih manja frustracija od nastupa pred cijelim razredom, osim što se oslobađaju straha od greške, vježba se osjetilnost, sposobnost doživljavanja, zamišljanja, razvija se asocijativnost, osobnost, antikomformizam, samopouzdanje, suradnja u grupi, bogati se rječnik (jer manje rječiti uče od rječitijih), nerijetko djeca posežu za izražajnim sredstvima kao što su usporedba, kontrast, gradacija i dr., potiče se govorna sloboda, razvija mašta i spoznajni potencijali.
Da bi se ovi ciljevi ostvarili, voditelj treba zauzeti poziciju neutralnog promatrača kako bi djecu oslobodio osjećaja kontroliranosti.
Nakon igre može se povesti razgovor o izražajnim sredstvima, o vrstama pjesničkih slika, o izražajnim mogućnostima jezika, odnosno razgovor usmjeren na osvještavanje referencijalne i poetske funkcije jezika.
Vježba može poslužiti kao motivacija za interpretaciju pjesme, pismeno izražavanje, kao dio sata obrade ili ponavljanja pridjeva, objektivnog i subjektivnog opisivanja itd.

Učitelj u ulozi

Neobični predmeti pozivaju na maštanje pa ih možemo upotrijebiti i za stvaranje novih svjetova, primjerice svijeta bajke.
Igrači se opet dijele u skupine, no ovaj put svi članovi grupe mogu predmete i opipati i vidjeti. Tek kad igrači razgledaju predmete, voditelj ulazi u ulogu prethodno im to najavivši.
Učitelj gotovo u svim dramskim igrama može sudjelovati kao igrač pa tako može i ulaziti u uloge.
Uloga u koju učitelj ulazi mora biti takva da je učenici odmah prepoznaju, da shvate da ulaze svi zajedno u drugi, dramski svijet. Ulaženjem u ulogu učitelj istovremeno daje ulogu grupi i to takvu koja joj je prihvatljiva s obzirom na spoznajne mogućnosti. Učitelj unaprijed planira početak priče, likove, ali ne i ishod. U svojoj ulozi ne smije biti nametljiv ni agresivan u nametanju svojih ideja. Najbolje je da za sebe odabere ulogu inferiorne osobe, osobe kojoj je potrebna pomoć. Dobro je osmisliti situaciju i likove koji ne pripadaju mjestu ni vremenu u kojima grupa živi, odnosno ostvariti otklon od stvarnosti kako bi djeca bila, kad prihvate uloge, u prilici govoriti iz pozicije lika bez straha da će netko pomisliti da govore u vlastito ime čime se oslobađaju za komunikaciju i samoizražavanje. Uvodnim riječima, kad je već u ulozi, učitelj se frontalno obraća grupi dajući im do znanja koju im je ulogu namijenio.
Učitelj može započeti na sljedeći način: “Dobro došli u (npr.) Grimmov muzej bajki. Hvala vam što ste se odazvali našem pozivu jer smo mi, djelatnici muzeja i ja osobno kao ravnatelj, u velikoj brizi i nedoumici. Naime, imamo problem koji jedino vi, svjetski poznati stručnjaci za bajke možete riješiti. Ovi predmeti koje ste već razgledali, unose zbrku u znanstvenim krugovima i samo je vi možete razriješiti. O čemu se radi? Predmeti su nedavno pronađeni i jedino što se o njima zna, a upravo je to zbunjujuće, jest da su vrlo vrijedni jer su povezani s prastarom bajkom o (npr.) Snjeguljici i da mijenjaju današnje spoznaje o tijeku te bajke. Prije nego što počnete sa svojim istraživačkim radom, imate li možda koje pitanje? (...) Vi ćete zasigurno uspjeti otkriti čemu su ti predmeti služili, na koji su način povezani s bajkom i kako mijenjaju tijek bajke. Kad završite istraživanje, ponovno ćemo se sastati i svaka će grupa iznijeti što je otkrila.”
Učitelj može uputiti grupe da radi otkrivanja svrhe predmeta krenu začaranim putem u prostore bajke gdje će lakše doći do zaključaka ili im može predložiti da djeluju u prostorima zamišljenog muzeja, muzejske knjižnice i sl. Radi uživljavanja djece u uloge znanstvenika i istraživača i radi vjerodostojnosti i uvjerljivosti situacije bolje je da učitelj koliko je moguće više uputa da iz uloge, no ako je potrebno, može izaći iz uloge i dati dodatne upute za rad.
Slijedi rad u grupama nakon čega učitelj opet ulazi u ulogu i objavljuje početak drugog sastanaka stručnjaka za bajke na kojem će svaka grupa dati izvješće o svom radu i rezultatima rada, a zatim i otvara raspravu o iznesenim teorijama.
S predmetom u ruci igrači zaboravljaju da ih ostali članovi grupe slušaju i promatraju, da , zapravo, javno nastupaju te su u mogućnosti uživjeti se, slobodno doživljavati, zamišljati i izražavati se. U svojim izlaganjima djeca opisuju, pripovijedaju, raspravljaju samostalno otkrivajući izražajne mogućnosti jezika. Da bi što bolje dokazala svoje tvrdnje, posižu za originalnim rješenjima i vrlo se slikovito izražavaju. U ovoj se igri razvija (samo)kritičnost, suradnja u grupi, tolerantnost i sposobnost slušanja. Često u svoju priču djeca ugrađuju i svoja osobna iskustva i tako sređuju odnose s okolinom i unutrašnje sukobe. Svaki prostor i vrijeme koji su udaljeni od svakodnevnice igrača pogodni su za rješavanje sukoba jer tako svak ima priliku govoreći iz pozicije "ja sam netko drugi" osjećati i govoriti sve što bi govorio iz pozicije “ja sam ja”.
Maštanje s neobičnim predmetima može djecu potaknuti na pismeno izražavanje: opisivanje, prepričavanje bajke s novim pojedinostima, pričanje originalne priče ili bajke, raspravljanje itd.
Ova igra, osim toga, može biti dio sata interpretacije bajke, dio sata lektire, može služiti usustavljivanju spoznaja o bajci (ili nekoj drugoj književnoj vrsti), kao uvod u proučavanje dramskih vrsta, uz dodatne zadatke može biti i pravogovorna vježba ili vježba primjene znanja iz bilo kojeg drugog nastavnog područja predmeta.
Učitelj u ulozi je oblik rada koji se može primijeniti i s najneiskusnijim igračima, no za učitelja je vrlo zahtjevan i iziskuje temeljitu pripremu, potpuni fizički i psihički angažman i spremnost na igru.

 

IV.

Ulaskom u ulogu učitelj vodi učenike u drugi svijet. Odvodi ih iz školskih prostora kamo god zaželi: od stvarnih prostora u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti do zamišljenih prostora u svim dimenzijama postojanja. Čak i kad bi škole posjedovale sva potrebna nastavna sredstva i pomagala, pomoću njih ne bi bilo moguće odvesti učenike čak ni u sav svijet sadašnjosti: daleke zemlje, svemir atoma ni galaksija, a kamoli u prošlost, budućnost ili u neke zamišljene svjetove.
Djeca se s lakoćom prenose u zamišljene situacije ako njihov učitelj u dobro osmišljenoj situaciji prihvati ulogu i u njoj dosljedno ostane. Učitelj ne treba svoj zadatak shvatiti kao iskušavanje svoje glumačke darovitosti. Njegov je zadatak na što jednostavniji način prezentirati svijet u koji uvodi učenike i problem s kojim ih suočava, pri čemu je najpoželjnije da bude dosljedan svojem svakodnevnom, najjednostavnijem načinu komunikacije, naravno, prilagođujući ga okolnostima u kojima se zamišljena situacija zbiva.
Ova tehnika dramskog odgoja vrlo je primjenjiva ne samo u nastavi hrvatskog jezika, nego i u svim ostalim predmetima da bi učenici lakše ušli u svjetove koji su im bilo fizički, bilo spoznajno daleki pa usvajanje sadržaja koji su im apstraktni zbog vremenske ili prostorne distance postaje jednostavno i prihvatljivo.

Putovanje u prošlost

U osmom razredu u nastavi hrvatskog jezika učenici se suočavaju s uvodom u povijest hrvatskog jezika i kniževnoumjetničkih razdoblja. Da bi usvojeno znanje mogli primijeniti u proučavanju književnih djela, potrebno je zakoračiti u svjetonazor pojedine književnoumjetničke epohe. Na žalost, korelacija u programima između povijesti, glazbene kulture, likovne kulture i hrvatskog jezika je u vremenskom raskoraku, no usprkos tome moguće je, uz pomoć dramskog odgoja objediniti i usustaviti sve stečeno znanje o nekom razdoblju.
Učitelj može, primjerice, osmisliti zamišljene sastanke iliraca 1835. i 1850. godine. Može ući u ulogu neke povijesne osobe ili zamišljene anonimne osobe koja je mogla postojati u to vrijeme i biti angažirana u ilirskom pokretu. Učenici, naravno, moraju vladati činjenicama potrebnim za prihvaćanje uloga osoba koje bi mogle aktivno sudjelovati na zamišljenom sastanku. Takvu je pripremu učenika moguće ostvariti zadavanjem dramskog zadatka: osmisliti potpunu biografiju stvarne i izmišljene osobe koja je živjela u 19. stoljeću u Hrvatskoj. Učitelj vodi sastanak pazeći da povijesne činjenice budu poštivane, no tijek sastanka je učenička kreacija kojom se, naravno, neće doći do novih povijesnih spoznaja, no koja će biti svojevrsna analiza i put razumijevanju prošlosti. Po potrebi učitelj može i mijenjati uloge kako bi usmjerio radnju radi ostvarivanja ciljeva i zadataka sata. Koju god ulogu odabrao, mora ostati samo nenametljivi koordinator, nevidljivi pokretač odgojno-obrazovnog procesa.
Na ovakvom satu usustavljivanja gradiva poželjno je pripremiti i glazbene i likovne materijale koji će pomoći stvaranju što uvjerljivije atmosfere.
Usustavljivanje gradiva o razdoblju ilirizma samo je jedan od primjera kako se može primijeniti tehnika “Učitelj u ulozi”. Ona je dragocjena pomoć i u interpretaciji književnih djela.

Galeb

Na satu lektire, primjerice nakon čitanja Bachova Galeba Jonathana Livingstona, učitelj može ući u ulogu Livingstonovog prijatelja, a razredu dati ulogu jata u trenutku kada odlučuju o Galebovoj sudbini. Iz uloge će nekom učeniku dati ulogu starješine,a nekome ulogu drugog Livingstonovog prijatelja koji se ne usuđuje javno usprotiviti jatu. Ostali će učenici sami odabrati i oblikovati karaktere. Ako učitelj odluči prenijeti situaciju iz svijeta galebova u svijet ljudi, to će jasno u prvim rečenicama obznaniti grupi tako da oprimjeri “neprikladno” ponašanje mladog Livingstona prepričavajući neki njegov izmišljeni postupak tako da bude očigledno da je Livingston mladić, a ne galeb. Ovako postavljena situacija pomoći će razumijevanju alegorijskog karaktera djela.
Nakon frontalnog rada može uslijediti rad u grupama ili u parovima. Učitelj će izaći iz uloge i dati Učenicima zadatak da ponovno postanu pripadnici jata ili zamišljene ljudske zajednice i prokomentiraju ono što se zbilo na sastanku. Ako učitelj vješto ostvari atmosferu i time omogući svima da se užive u situaciju, premda svi ne mogu sudjelovati verbalno, ipak će se emocionalno i misaono angažirati.
U radu u grupama ili u parovima svi će imati priliku i izreći svoje stavove i osjećaje koje frontalno nisu mogli ili htjeli izreći.

Likovi i situacije

Kad učitelj osmišljava sat, izabrat će za sebe ulogu koja će biti “mamac” za učenike tako da ih na što lakši način uvede u situaciju i njihove uloge.
Na primjer, na satu obrade ili ponavljanja velikog i malog slova, može odabrati ulogu zbunjenog turista, u savladavanju deklinacije imenica može biti stranac kojem je potrebna pomoć, na satu filmske kulture može biti redatelj koji će izgubiti posao ako mu mladi poznavatelji te umjetnosti ne pomognu otkriti tko što u filmu treba raditi. Vidljivo je da učitelj treba osmisliti svoj lik da ne bude nametljiv ni agresivan i koji otvara mjesto drugim likovima. Osim osmišljavanja lika potrebno je izmisliti prihvatljive uloge za učenike i ,što je jednako važno, zanimljivu priču koja je poticajna i djeci razumljiva.

Analiza rada

Svaka složenija dramska igra iziskuje analizu u kojoj će biti osviještene nove spoznaje, ali i u kojoj će djeca imati priliku za objavu doživljaja i osobne komentare i impresije. Analiza igre nije ni u kojem slučaju procjena glumačkih sposobnosti članova grupe tako da učitelj ne smije dopustiti da rasprava krene tim tijekom. Ocjenjivanje rada na ovakvim satovima također može imati štetan učinak jer će drugom prilikom misao na ocjenu sputavati djecu u slobodnom izražavanju. Ako ocjenjivanje mora biti dio sata na kojem se primjenjuje dramska igra, učitelj mora naglasiti da se ocjena ne odnosi na igru, nego na usvojenost, razumijevanje i primjenu znanja, interpretaciju teksta i sl. U analizi rada učitelj će povesti razgovor i o primjeni jezičnih zakonitosti i poštivanju govornih vrednota. Ukoliko je ikako moguće, dobro je izbjeći ocjenjivanje ovih elemenata jer će ubuduće oni učenici koji nemaju uzorne govorne navike izbjegavati rad i na ovakvim satovima gdje bi inače rado sudjelovali i imali se priliku afirmirati. Osobito je neumjesno ocjenjivanje ako su se učenici otvorili, što nije rijetkost u dramskoj igri, i podijelili s grupom osjećaje, strahove, probleme.

Učinak

Sat na kojem se ovako radi postaje važan događaj pa isto tako onda i usvajanje znanja na ovakav način, a osim obrazovnih zadataka ostvaruju se i odgojni i funkcionalni zadaci. Spoznaje se stječu s razumijevanjem , s lakoćom se pamte i ostaju trajno u sjećanju.
I posljednje, ova tehnika otvara mogućnosti bogatih korelacija unutar predmeta, s drugim nastavnim predmetima i svim ostalim područjima ljudskog djelovanja.
Učitelj nije glumac i ponekad se teško odvažiti na ulazak u ulogu, priprema i provedba su zahtjevne, no učinak je takav da vrijedi truda.