Vlado Krušić: Što sve može drama?
Predhodna « 1 2 3 » Slijedeća
U jednoj priči J. L. Borgesa arapski filozof iz dvanaestog stoljeća ibn Roshd, ili latinski Averroes, čita Aristotelovu “Poetiku” i nikako ne može dokučiti što znači riječ “tragedija”. A kako i bi kad je u islamskoj kulturi tog vremena svako, pa tako i kazališno, prikazivanje ljudskog lika bilo zabranjeno. I tako, lišen iskustva kazališta kao medija i kulturnog oblika, Averroes nervozno šeće po sobi, a pogled mu pada na dječaka u dvorištu koji se penje na ramena drugom dječaku i kliče “Ja sam minaret!”. Averroes, dakako, ne povezuje dječju igru s raspravom grčkog filozofa i zagonetni pojam mora pričekati još koje stoljeće da bi bio protumačen.
Slično sljepilo nalazimo i dandanas kad je u pitanju razumijevanje pojma bliskog po izvoru i značenju “tragediji”, a to je “drama”. Ono se očituje u svojevrsnom shematizmu s kojim razumijevamo i vrednujemo dramsku/kazališnu umjetnost, a koji proizlazi iz naših navika i načina kako smo odgajani. Dovoljno je izvršiti anketu među prosječno obrazovanim hrvatskim građanima tako da ih upitamo što je drama i gdje ju se može vidjeti, pa da se dobije otprilike sljedeći rezultat: Drama je tekst namijenjen kazališnom izvođenju, a možemo je vidjeti u kazalištu ili čitati u pisanom obliku. Ovaj jednostavan zaključak dio je šireg, danas već anakronog, vrijednosnog sustava u kojem smo odgajani i koji, osim što je svojedobno drami i kazalištu priskrbio povlašteno mjesto među zapadnjačkim umjetnostima, ujedno je privilegirao i glavnu ustanovu njihova ispoljavanja, a to je profesionalo kazalište, isključujući tako sve druge oblike dramske odn. kazališne aktivnosti kao manje vrijedne.
Ovaj model, koji je ujedno bio i vrijednosni kriterij, poznaju kako francuska tako i njemačka, a isto tako i austro-ugarska kultura, iz koje smo konačno i proizašli.Svi ostali oblici dramske/kazališne aktivnosti hijerarhijski su znato niže postavljeni i smatraju se, u najboljem slučaju, korisnom dopunom ili pak vježbom za ono “pravo” bavljenje dramskom/kazališnom umjetnošću koje je dano samo profesionalnim stvaraocima.
Shematizam o kojem govorim još se snažnije iskazuje kad govorimo o dramskom odgoju i pedagogiji ili štoviše o uporabi drame i kazališta u terapijske svrhe. Primjerice, ako nekome u Hrvatskoj – čak i kazališnom profesionalcu, dakle stručnjaku – koji je s navedenim shvaćanjima rastao, spomenete dramski odgoj ili pedagogiju, prvo što mu pada na pamet jest odgoj dramskih umjetnika, ili, u najblažem slučaju, poučavanje o tome što je drama kao umjetnička vrsta. Skoro nitko neće pomisliti da postoji dramska aktivnost koja nije nužno namijenjena javnom izvođenju, već prije svega učenju, osobnom rastu, psiho-socijalnoj i radnoj rehabilitaciji te terapiji.
Za takvo što, međutim, potrebno je iz temelja promijeniti shvaćanja drame i kazališta s kojima smo rasli. Ne radi se ni o kakvu zahtjevnu zaokretu koji bi nas prisilio da obezvrijedimo sve ono što smo cijenili u dobrim predstavama ili dramskim izvedbama koje smo gledali, već samo o tome da u vidokrug fenomena vrijednih naše pažnje uključimo ono što je iz tog vidokruga, zahvaljujući spomenutom sljepilu, uporno bilo isključivano i time obezvrijeđivano: primjerice, dramsko/kazališno stvaralaštvo amatera u rasponu od djece u vrtićima, preko školskih scenskih družina i kulturno-umjetničkih društava do pripadnika “treće dobi”, zatim dramski izraz korišten za potrebe redovne školske nastave, dramsko/kazališno stvaralaštvo osoba s invaliditetom ili poremećajima u razvoju, dramatizirane svečanosti malih zajednica, improvizacijsko kazalište i sl.
Ove oblike aktivnosti moguće je uključiti u prošireno poimanje dramskog fenomena samo ako se dramsko shvati kao općeljudska sposobnost, antropološka osobina svojstvena svim ljudima koja se ispoljava kako u vrhunskim ostvarajima dramske/kazališne umjetnosti tako i u tzv. simboličkoj igri trogodišnjeg djeteta. Još je Aristotel, što mnogi previđaju, s mnogo zdrava razuma i logike, jasno ustvrdio da je dramska umjetnost, kao socio-kulturni fenomen, posljedica čovjekove dramske sposobnosti. “Ljudima je, naime, od djetinjstva prirođen nagon za oponašanjem* (* “Aristotelov termin mimesis (…) odgovara otprilike današnjem izrazu ‘prikazivanje’; tako i ostale izvedenice iz te osnove. Prijevod ‘oponašanje’, što je osnovno leksičko zunačenje te riječi, ustalio se ipak tradicijom pa je zadržan i u ovom prijevodu kao terminus technicus.” (Primjedba Z. Dukata)) i čovjek se od ostalih životinja razlikuje time što prva svoja saznanja stječe putem oponašanja.”(Istaknuo V.K.) I zatim: “Kako nam pak u prirodi leži oponašanje, a također melodija i ritam, (…) u početku su oni koji su u tome bili najvećma obdareni, napredujući pomalo, iz improvizacija stvorili pjesničko umjeće.” (Aristotel, 1983.), među kojima je, prema Aristotelu, i dramska umjetnost. Tek su moderna znanstvena istraživanja dramske ili simboličke igre ranog djetinjstva i umjetničkog dramskog stvaranja, posebno glume, potvrdila zaključke velikog Grka. Posebna “dramska kvaliteta” ljudskog postojanja počela je stjecati psihološko objašnjenje kroz radove Lava Vigotskog, Jeana Piageta i drugih, vraćajući se tako na znanstven način Aristotelovim tvrdnjama.
Predhodna « 1 2 3 » Slijedeća
